Bas kao sto naslov posta kaze...s koferima punim tuge odlazim, odustajem, ili nesto trece, ni sama ne znam, pokusavam shvatiti tebe, sebe, nas...jel to moguce uopste???

Jer mozda nikada nismo ni bili "mi"...jer za "mi" je potrebno dvoje, a u nasem slucaju istina borili smo se da jednom budemo "mi" ali uvijek u pogresno vrijeme i nikad zajedno...zasto??..to nikada necu znati, ali neka ostane ovako...bolje je!!!

                                    ...donijela sam odluku...

Skupljam snagu da je ispunim, jer odvec je tu, u mojim mislima, spremna, ceka da je konacno donesem ali da neodustanem od nje, nakon samo jedne tvoje rijeci, kao sto sam to cinila do sad...ovaj put vise necu...

Cekam da osvane taj dan...da, opet cekam tebe...opet od tebe zavisi sve, ali oaj put to ne znas, a ne znam ni ja, dali ces uciniti nesto...bojim se razmisljati o tome...

Bojim se pomisliti sta ce biti nakon tog dana, hocu li biti dovoljno jaka da istrajem u svojoj odluci...ali znam da ucinicu sve sto treba da te zaboravim, prebolim, ako do toga dodje....

                                    ...nakon tog dana, povratka nece biti...
                                                    ...obecavam...