Bas kao sto naslov posta kaze...s koferima punim tuge odlazim, odustajem, ili nesto trece, ni sama ne znam, pokusavam shvatiti tebe, sebe, nas...jel to moguce uopste???

Jer mozda nikada nismo ni bili "mi"...jer za "mi" je potrebno dvoje, a u nasem slucaju istina borili smo se da jednom budemo "mi" ali uvijek u pogresno vrijeme i nikad zajedno...zasto??..to nikada necu znati, ali neka ostane ovako...bolje je!!!

                                    ...donijela sam odluku...

Skupljam snagu da je ispunim, jer odvec je tu, u mojim mislima, spremna, ceka da je konacno donesem ali da neodustanem od nje, nakon samo jedne tvoje rijeci, kao sto sam to cinila do sad...ovaj put vise necu...

Cekam da osvane taj dan...da, opet cekam tebe...opet od tebe zavisi sve, ali oaj put to ne znas, a ne znam ni ja, dali ces uciniti nesto...bojim se razmisljati o tome...

Bojim se pomisliti sta ce biti nakon tog dana, hocu li biti dovoljno jaka da istrajem u svojoj odluci...ali znam da ucinicu sve sto treba da te zaboravim, prebolim, ako do toga dodje....

                                    ...nakon tog dana, povratka nece biti...
                                                    ...obecavam...

Obicno snove ne pamtim, desi se da kad ustanem ne znam sta sam sanjala...svima se desava...ali san prosle noci se cinio tako stvarnim, bio je tako lijep, na trenutak !!

Padala je kisa, ja je naprosto obozavam...meni obicno donese mir, i unutrasnju radost... osjetim neku srecu kao da bi zvijezde mogla dotaknuti...

I bas na toj kisi, moja ljubav me zove van, bez razmisljanja izlazim...onako po kisi hodam, trazim ga, ceznem za njegovim zagrljajem, za njegovim poljupcima sam naprosto luda...ima tako mekane usne....

Negdje u daljini cula sam predivan glas...okrenula se i vidjela ga na kraju puta, kako sjedi na klupi, onako mokar izgledao je poput muskarca o kojem sanjam...da sada sam sigurna da je on taj muskarac!!!

Gledao me sa osmijehom na usnama, potrcala sam u njegov zagrljaj, i jako ga stisnula, kao da se bojim da iznenada ne ode, nestane...

Osjetila sam njegove tople usne na svojim, kisa je cinila sve puno ljepsim, poput bajke...htjela sam da poljubac traje zauvijek...

                                              ...ali nista ne traje zauvijek...

Polako je odvojio svoje usne od mojih...pogledao me jos jednom, i tuznim glasom rekao da mora poci...zeljela sam poci s njim, nije mi dopustio...“dalje moram sam...kad odem i kad mjesecina zaveje moj trag, nemoj tugovati...“

Javu nisam zeljela, nisam htjela probuditi se, ali jesam...i na javi je isto, njega nema...otisao je...i sada gledam recenicu na njegovom MSN-u...dio Balaseve pjesme...

„Kad odem...kad me dzavo isprati, glavnim sokakom...i kad mesecina zaveje moj trag... nemoj tugovati...“

                                               ...mozda...

Mozda bas trebam prestati tugovati...mozda je bas ovako sudjeno, mozda trebam krenuti dalje...

Mrzim ovaj predosjecaj, koji se javlja iznenada, bez razloga...negdje duboko u meni, uzalud sto je osmijeh na licu...on dolazi na trenutak, proleti misao...i ostaje tu, u meni, raste, siri se....

Bojim se, ocekujem nesto ni sama ne zna sta...ali odvec znam da ce se nesto desiti...pokusavam shvatiti sta trebam uraditi..dali koracati naprijed, ne osvrtati se na tu misao...povuci se...sta je rijesenje???

Potreban je samo mali znak paznje...potrebno je nesto sto bi mi skrenulo misli...fali mi tvoja rijec utjehe, rijec koja ucini da zaboravim na sve...pozelim da si tu da me zagrlis, sakrijes...od mene same...

Koliko god se trudila, nisam ono sto mislis..nisam jaka, nisam hrabra...shvatam da sam kukavica...

                                                     ...obrisi ove suze...

Zasto svaki trenutak srece suzama platim...

Da, sada cu opet da pisem o jedinoj stvarnosti u svom zivotu...bolu...jer zaista boli kada konacno otvoris srce nekome, a on ga slomi bez imalo milosti....

To si ucinio meni ti, slagao si me...ucinio da vjerujem da me volis, ucinio da vjerujem da ti je stalo... a ustvari sve je to tvoja maska...

                                                        ...koliko jos...

Koliko jos...koliko puta cu povjerovati u sve sto kazes...koliko puta cu uciniti sve sto ti zelis...izbacivati ljude iz svog zivota samo iz razloga jer tebi nisu po volji, da to sam cinila za tebe...

Dosta je, zelis lagati, uredu Aldine, od sad lazemo, pa da vidimo ko moze vise lagati...ja od tebe nisam trazila sto si ti od mene...sam si izmislio pricu da zbog mene izbjegavas djevojke, nisam ti to nikad trazila, a zauzvrat si trazio da ucinim isto...

I jesam...

Kao posljednji idiot cekam tvoj povratak, po prvi put zelim vidjeti te, zagrliti, osjetiti tvoje usne na svojim...da Aldine po prvi put, jer do sad nisam osjecala ovakvu zelju, do sad nisam brojala minute do tvog povratka...do sad nisam s tobom u mislima isla na pocinak..

                                                         ...zaista mi treba to...

U nekom od proslih postova sam pisala da zelim promjeniti sebe, i odustala onog trena kada si mi rekao „Zar ti je tesko gledati me bar 3 sekunde, zar ti je tesko povjerovati da te volim“

Da, bas tad kada sam imala utisak da u tvojim ocima vidim suze sam odustala od promjene, pomislila kako je sudbina konacno odlucila uciniti me sretnom...

                                                         ...ali bilo je uzalud...

Aldin nije tu...fali mi vise nego sam ikad mogla pomisliti da moze...uvijek sam mislila da sam s njim jer ne mogu biti sama, ali sada kad je daleko shvatam da sam bila ukrivu i da sam ga zavolila od onog trenutka kad sam ga srela...

To me raduje...jer toliko toga sam prosla sa njim...a onda sam mislila kako je to pogresno, sada znam da nije, sve sto je bilo ponovila bih opet....

                                              ...Amer, ponovo...

Da, veceras smo ponovo razgovarali, onako bezveze, glupirali se, vodili razgovor o politici, nekako volimo zezati jedno drugo na tu temu...jer ni on ni ja necemo popustiti... uvijek jedno misli kako ovo drugo nije upravu...to mi se svidja, salim se, „vrijedjamo“ jedno drugo bez da pomislimo kako ce to ozbiljno shvatiti...

Malo komplikovano, znam ali takvi smo sad, a zapravo uvijek smo i bili takvi...ludi, sa zeljom da mjenjamo BiH na bolje, ma kako ona poslije toga izgledala...hahahha ludo!!!

                                            ...osjecaji...

Zaista ih nema trenutno, cak i kada sam prekinula s Aldinom, razmisljala sam o svemu, i opet nista...mozda je konacno sve nestalo, mozda ga zaista ne volim vise...ili sam samo navikla na tu ljubav, ali to mi vise nije ni bitno sve dok imam Aldina.... : )

Jedino sto me nervira je to sto i sad razgovaram sa njim, daleko od ociju mame i sestre, zatvorena u sobi, jer bi obje poludile kada bi znale da komuniciram sa njim...

                                        ...izdala sam je...

Da, to kaze moja mama, nisam bila kcerka kakvu je zeljela, unistila sam onu divnu sliku fenomenalne kerke koju je naslikala za mene...boja se razlila i ta savrsena kcerka je nestala onog trena kada je Amera voljela vise od sebe, vise od porodice, vise od bilo cega drugog...

I sada kada prema njemu ne osjecam ono sto sam osjecala ona ga cesto spomene, kada se svadjamo...ono to nam je postala svakodnevnica, jer se ne slazemo niti to pokusavamo, valjda sam pogrijesila sto sam joj priznala koliko mi je znacio...mozda sam trebala poreci sve i biti ona divna kci kakvom me ona zamisljala...

                                       ...zao mi je mama, to sam samo ja...

Davno sam rekla da osjecaje vise necu kriti, da cu se boriti za ono sto volim, i ono sto zelim...kome se kao takva ne svidjam pa Boze dragi netjeram nikog da me voli...

Aldine vrati se brzoooooooooo....

Valjda je vrijeme da napisem nesto i ovdje...zaista ne znam jeli pametno vise pisati ovdje, ali eto nekako osjeam kao obavezu da pisem...

Desilo se toliko toga, od zadnjeg posta...sada slobodno mogu reci da imam nesto u zivotu, imam njega, koji me voli, i kojeg volim...takodje imam i proslost ali samo to...jer ostavila sam je tamo daleko u svojim mislima i srcu...

Shvatam da sto manje mislim o njemu, vise gledam na sadasnjost i buducnost u kojoj nema mjesta za njega...tako je najbolje...

Imati ga kao prijatelja sa kojim se cujem ponekad je sasvim dovoljno...i dobar je osjecaj kada mogu razgovarati sa njim...kada mu mogu opet reci sve...

Okrenula sam list i gledam samo naprijed, vise se ne okrecem nazad...iako jos uvijek postoji ona ista zelja sresti ga, vidjeti njegov osmijeh, cuti njegov glas...mozda to nekad nebude samo zelja...mozda se sve to desi, ali sada znam da sigurno o tome vise necu sanjati, necu polagati velike nade u to...

Aldin je sada taj koji pokusava biti ono sto si bio ti, sada je on taj koji osvaja moje srce, i uspjeva mu : )

                                                ...Proslost ostaje samo proslost...

Dala bih sve da mogu pobjeci iz ove koze...da odem daleko, da budem druga osoba... negdje gdje cu moci zivjeti onako kako ja zelim, gdje mi drugi nece suditi zbog mojih postupaka...

Zasto toliko bola je u mom zivotu, sta sam skrivila, taman sam pomislila evo ga bicu sa tobom, sretna sam, i pogodi me nesreca kao grom iz vedra neba...

Dali postoji mjesto gdje nema boli, tuge, suza...gdje tako lako zaboravis sve tuzne stvari koje ti se dese...ako postoji zelim tamo ma gdje to mjesto bilo...zelim tamo!!!

Ovdje, na ovom mjestu sam suvisna, ne znam cilj svog postojanja, ne znam ni dali ga uopste imam, cak iako sam ga imala toliko puta sam padala na ono dobro poznato dno da sam zaboravila koja je moja svrha postojanja...svaki put kada padnem gubi se po jedna zelja koju imam...iskreno imala sam par zelja i to je sve..a sada ne sjecam se sta zelim...

                                          ...postoji li lijek za bol, tugu, suze...

Jeli lijek za bol okrutnost, za tugu bezdusnost, za suze ogorcenost...ako jeste pristajem na to, bicu i okrutna i ogorcena i bezdusna....ali ne zelim suze vise u svom zivotu...

Treba da zaboravim na ljubav...zaboravicu da mozda postoji negdje, necu vise sanjati o njoj, ne zelim je u svom zivotu, jer poslije svake ljubavi dolazi novi odlazak na dno i dolazi novi bol, tuga, suze...

                          ...bicu hladna poput snijega koji trenutno pada...

Promjenicu se, postacu nova JA, i neka mi ne govore kako je to nemoguce, jer moguce je, ubicu sve u sebi, bicu ledena statua bez osjecanja, bez suza...poput lutke mirna..

Moji predhodni postovi su me natjerali na razmisljanje...ponovo sam se vratila u onaj krug sa proslosti, zeljela znati jel jos uvijek nesto osjecam za njega...sta trenutno osjecam za Aldina...

                               Osim osjecaja tupog bola u meni nista nije ostalo...

                                             bez tebe zaboravljam sto znaci voljeti...

                                 fali mi taj osjecaj, fali mi radost u mojim ocima...

                                                                           osmijeh na usnama...

                                     Osmijeh koji imam je samo laz, jeftina stvar...

                                   Kako boli sto ne znam kako, sto ne znam kuda...

                                      boli sto nemam hrabrosti niti dovoljno volje...

                                                                da bi nekom otvorila srce...

                                                                          da bi nekog voljela...

                                                                      Zar je doista moguce...

                                                            da su sve tuge svijeta u meni...

                                a ja bezmocna prepustam se istim, neka me vode...

                                                                    neka me vode bilo gdje...

                                           Tako malo fali da izdam sebe i popustim...

                                           da te pozovem, samo da bi cula tvoj glas...

                                                                istog trena bi bila sretna...

                                                                               sama ali sretna...

                                                      Osjecam da sam te pocela gubiti...

                                         one noci kada si trebao doci, biti samnom...

                                 obecao si da ces doci a nisi ispunio to obecanje...

                            Tu noc cekala sam te, iako sam znala da neces doci...

                                                  lila gorke suze, proklinjala sudbinu...

                                                                               sto mi te uzima...

                              Cekala sam tu noc, cekacu koliko god je potrebno...

                                                             samo da mi jednom dodjes ti...

                                                sjeti se koliko sretni smo bili i dodji...

Na ovoliko paznje nisam navikla, a on mi poklanja svo svoje vrijeme...cini da se osjecam vrlo vaznom osobom u njegovom zivotu...

Zeli biti sto vise pored mene, ponekad pomislim kako predosjecca da se nesto promjenilo pa na taj nacin pokusava vratiti vrijeme kada sam „ludila“ za njim!!!

                                                 ...a htjela bih vratiti vrijeme...

Htjela bih ponovo luditi za njim, jedva cekati da ga vidim, da ga zaglim...zasluzio je to, zasluzio je biti sretan, a ako je sudjeno da ja budem ta koja ce ga usreciti...pa zasto ne sve dok ga raduje moje prisustvo, spremna sam biti uz njega...

Ja znam kako je kada preko noci izgubis nekoga koga si volio cijelim bicem...

Ne zelim da on osjeti tu bol, ne zelim da prodje kroz ono sto i ja...vjerovatno ova odluka zvuci glupo ili izgleda kao sazaljenje, ali niti je luda niti je iz sazaljenja, jednostavno on je toliko toga ucinio za mene, da mu to dugujem...

Zvuci ludo biti sa nekim koga ne volis, smijati se sa njim, pretvarati se da ti je stalo, da ga volis...i ostati tako do trena dok osoba sa kojom si ne shvati da je sve laz...

                                                 ...sve je laz, samo pusta laz...

Laz zbog koje ce me mrziti vise nego bilo koga drugog...jer mozda pomisli da sam se igrala, da sam sve radila iz zabave...

                                               ...istinu znat cu samo ja...

O ovome sam pricala sa prijateljicom, savjetuje me da mu kazem istinu, da ce patiti ali bolje i to nego da lazem i sebe i njega...

                                                ...pitam se...

Ako ostanem sa njim, a onda se zaljubim u drugog, kako cu onda reagovati...kako cu mu tada priznati istinu...

...bila sam stobom, da bi ti bio sretan...ali sada volim drugog...

                                          ...dali cu tada biti sretna ili mrziti sebe...

Toliko puta sam pala na dno, i svaki put se vratila...ponosna sam na to... jer zivot me nije mazio, jos mi je otezavao neke stvari...

Sada kad se okrenem i pogledam iza sebe, vidim djevojcicu koja je vjerovala u sve i svasta...vjerovala da ljubav, vjecna, postoji (i sad vjerujem), da ljudi mogu da se promjene na bolje naravno, da svijet moze biti bolji, i jos toliko toga...

Vidim da sam previse mastala o zivotu kao bajci, koja uvijek ima ono na kraju „zivjeli su sretno do kraja zivota“...znam da to ne postoji...uvijek je tu nesto da pokvari sve...

                                                              ...sta da radim...

Zadnjih dana sam potvrdila ono u sto sam sumnjala, nisam zaljubljena u momka sa kojim sam...nesto se promjenilo medju nama, mozda smo smo prekidali toliko puta i vracali se uvijek jedno drugom...

Kada sam bila zaljubljena preko usiju u njega, on se drzao distance, pokusavao je sakriti sta osjeca...a sada kad mi je napokon rekao VOLIM TE... ja nisam osjetila nista!!!

Na sam spomen rastanka, kao ono u prici pa doci ce vrijeme da se rastanemo, on odbija tu temu, uvijek kaze kako se mozda necemo ni rastati...kako cemo zauvijek biti zajedno...

                                                             ...sta da ucinim da bi shvatio da se nesto promjenilo, da vise ne osjecam sto i prije...

Svaki put kad odlucim reci mu da je kraj, da ga zelim kao prijatelja, desi se nesto sto me sprijeci, sada vise ne zelim biti ja ta koja ce prekinuti, htjela bih da on ostavi mene, kontam bice mu lakse...

Ne zelim da pati...ne zelim biti ja ta koja ce mu nanijeti bol, a sta da radim, da se pretvaram da mi je stalo, da ga volim...da lazem i njega i sebe...

                                                             ...hoce li mi oprostiti tu laz...

                                                  Sada kada si pored nje, stisni zube...

                            nikad ne pomisli na mene, na nas, na proslo vrijeme...

          voli je, mozda je bas ona ta, mozda je ona njeznosz koju trebas...

                                                   A ja cu plakati, sa nebom, sa kisom...

        zvijezde ce mi biti utjeha, mjesec ce otjerati tamu iz mog zivota...

                                                           i tada ce oci moje biti mokre...

                                                                   Jer bolis me, jos uvijek...

                                               Ti neces zaplakati, muskarci ne placu...

                                      njoj ces pokloniti njezne rijeci, crvene ruze...

                                                           poklonices joj one moje rijeci...

                                                           Proslost ces nakratko vratiti...

                                           mozda ti se u uglovima ociju stvore suze...

                                                                mozda ce sjajiti kao moje...

                                                         A ona nece znati da su te suze...

                                                                        kapi davnih sjecanja...

                                                           sjecanja koja su odvec mrtva...

Mislila sam da necu uspjeti razgovarati sa tobom bez onog osjecaja, ali jesam i to cak 2 sata...bilo je tako lijepo osjecati te samo kao prijatelja...

Pricali smo o neredima u Sirokom, o politici...bas kao nekada...

                                                        ...uspjecu znam!!!...

Nakon tvog povratka, nasih razgovora, desavanja sa Aldinom..izgubila sam se…ponovo sam bila u nekom transu, mislila o proslom vremenu, nasem vremenu…

To je uticalo na ovaj zivot poslije tebe, nisam spavala, Aldina sam izbjegavala, ne misleci na to kako se on osjeca u tom trenutku…bila sam sebicna…

                                                 …zao mi je…

U prvom trenutku tvoj povratak je probudio nadu u meni…srce je mislilo kako nisi zaboravio nas…nije bilo tesko oziviti sjecanja, uspomene, jer lijepe stvari se ne zaboravljaju, ostaju tu zauvijek u nama…

A onda u razgovoru si mi rekao nesto sto me spustilo na zemlju…”da se nije desilo ono sto se desilo, desilo bi se nesto drugo…nismo mogli uspjeti…”

Ta recenica je znacila da nikad nisi ni vjerovao u nas…zasto bi onda ja vjerovala u nesto sto je davno zavrsilo…

                                               …nema logike…

Sada shvatam da ti trebas ostati u proslosti, istina vrlo lijepoj…i da se trebam okrenuti sadasnjosti koju cini Aldin…sebicno od mene sto to shvatam tek sad…nadam se da nije kasno…

                                               …zbogom proslosti…

Znam da znas za ovaj blog, vjerovatno ces ovo i procitati nekad…zato zelim da znas da si zaista nesto najljepse sto mi se desilo, lagala bih kada bi rekla da nisam zeljela da uspijemo, da nisam  zeljela biti zauvijek satobom…

…ali nismo uspjeli…

                                              …sada moras biti samo prijatelj…

Sinoc smo se svadjali, rekli sve sto smo nekad precutali, na kraju je bilo lijepo, osjecala sam olaksanje... vise nista ne krijem od njega...a on je rekao da nismo prekinuli, da mu je previse stalo do mene, da ono sto osjeca je jako kao nikad prije...

Osjetila sam srecu, jer uvijek sam sumnjala u njegova osjecanja, smatrala da nasu vezu smatra necim prolaznim, i navikla na to...mada me uvijek uvjeravao u suprotno...

Sinoc sam mu prvi put povjerovala, sinoc sam ponovo osjetila onu uzbudjenost sto cu ga danas vidjeti...a bila sam uvjerena da prema njemu ne osjecam vise nista...

Cak sam u jednom trenutku zeljela znati samo jedno, dali ga nakon svake greske opet mogu imati... poslije kada sam shvatila sta sam pozeljela sramila sam se sebe same... znam da ne zelim da pati, posebno ne zbog mene jer ne zasluzujem to!!!

Danas ce sve biti OK...danas cu biti nova osoba sa njim, odnosno ona osoba sa pocetka, kada sam jedva cekala da ga vidim, jedva cekala da ga zagrlim....

Drugi dan bez tebe…nedostajes mi, a znam da me namjerno izbjegavas…toliko te jos poznajem…iskreno danas sam manje mislila na tebe, valjda zato sto sam pospremala sobu, mislim haos od sobe, premjestala ljetnu i zimsku odjecu…  

Depresija u kojoj sam zbog faxa i Aldina,  ne popusta..gubim se u ovoj zbunjenosti, ne znam sta raditi…predlaze da izadjemo, zaista ne mogu…pa juce sam pala na ispitu, obnavljam godinu i da drugi dan izadjem…to bi pokazalo nepostovanje prema mojim roditeljima koji su mi omoglucili sve da studiram, izgledalo bi kao da mi

je svejedno…

Kazem mu da ne mogu izaci, odgovara: “cinis to cetvrti put u sedmici”…tisina, upravu je ali upravu sam i ja, imala sam ispit, cekala rezultate, pala…i nije mi bas do izlaza…

Objasnjava kako sam neodgovorna, kako to namjerno radim, kako mi nije stalo do nas…cutim…upravu je djelimicno, jer nebunim se kada tata kaze da nebi trebala izaci, nesigurna sam u ono sto osjecam prema Aldinu…

Prekida samnom, zeli mi srecu, zeli mi da nadjem nekog ko ce me voljeti vise od njega…a ja, ja umjesto da placem, potpuno sam hladna, pozivam ga zahvaljujem se na lijepim zeljama…

Dolazi na MSN, napadam ja njega, on se brani, objasnjava…kaze da me voli…nesto se lomi u meni, ne zelim ga izgubiti ali ne znam reci nesto sto bi ga zadrzalo…sve sto zelim reci ostaje nedoreceno…

Uvijek sam imala problem izraziti osjecaj…”VOLIM TE” je rijec koju nikad nikom nisam rekla naglas, uvijek sam je pisala, govorila u sebi…

                                                  …zasto, zar sam prokleta…

PS.dopustam komentare…i veliko hvala blogerki Makovi…

Pijem kafu s mamom...rijetko to cinim, jer obicno cutimo cijelo vrijeme...cemu onda ta  zajednicka kafa...

Iznenadjenje!!! pocinjemo razgovor, brine za moj fax, brine je moja reakvija zbog obnove (tesko sam to podnijela), tjesi me, cini to prvi put, kaze bice to dobro, nebrini, obnavljas godinu pa sta, ni prva ni posljednja...“Dzaba ti diploma ako ces poslije dane kod doktora provoditi...“

Ponovo osjecam onaj odnos majka/kcerka, nedostajalo mi je to, pravim nam drugu kafu, primjecujem i njenu radost zbog novonastalog odnosa...iznenada me pitas za Aldina, koliko smo zajedno, kako nam je, kad ce ga upoznati...

S vidnom srecom joj govorim kako smo zajedno sedam mjeseci ali neka cetiri u pravoj vezi...kako nam je ni sama ne znam, cudi te to...a vjerovatno ga neces upoznati nije to ozbiljna veza mama...

Objasnjavas mi kako su prije veze bile drugacije i da su djevojke smatrale da ce se udati za momka sa kojim su...da mama ali ako je djevojka zaljubljena u momka, ako smatra da bi ga mogla voljeti i biti snjim citav zivot...

Kao grom iz vedra neba upita: „Postoji neko osim Aldina, zbog toga mislis da nije ozbiljno sa njim?“...nervozno joj govorim de bona sta ti je, nema nikog drugog, skrecem pogled od nje jer je lazem...

Nista vise nije rekla na tu temu...ocigledno da mi nije povjerovala....dodjavola kad lose lazem!!!

U tom trenutku pocela je serija koju obje gledamo...nije mi se gledala u tom trenutku, ustala sam i krenula prema vratima, a onda se vratila i snazno zagrlila mamu...“volim te“  

rekla sam u sebi....

                                            ...tu rijec ne znam reci naglas...

Danas nismo razgovarali...cudan osjecaj, taman se navikla da si ponovo tu...da smo ponovo prijatelji...nestao si...

Ne osjecam sto i prije...nisam tuzna, jesam ali u puno manjoj mjeri...ali nije to ona tuga koje sam se plasila, vec neka nova, meni nepoznata kada si ti upitanju...nedostajes mi kao prijatelj, kao neko skim se mogu zezati, skim mogu biti iskrena...

Razmisljam o tebi...ponovo, intenzivnije...mrzim to...mozda si ljut zbog bloga...nisam te pitala jeli uredu sto ovo pisem, trebala sam!!!

Nisam te pitala ni kako si se osjecao dok si to citao...zaboravila sam ili nisam smjela pitati...opet sam kukavica, opet sam ona ista...

Sada shvatih da si vjerovatno izasao, pa normalno imas djevojku...i shvatam da nije moje da se brinem jel izlazis ili ne...a mozda ti se nesto desilo???

                                                             ...jelda da bespotrebno brinem???

Gledam ove blogove i na svakom pise ja sam ovo, ja sam ono...a kod mene nema toga...e pa sad ce biti hahahahah

Kako da pocnem...najbolje ovako ja priznajem da sam sljedece...emotivna, bezgranicno romanticna, stidljiva, slabo komunikativna, poprilicno zatvorena, luda, i gotovo uvijek pisem o ljubavi (uglavnom nesretnoj)...

Ljubav je za mene neiscrpna tema o kojoj uvijek rado pisem bez  obzira sto nemam srece u istoj... voljela sam iskreno samo jednom...poprilicno davno, zavrsilo predpostavljate lose...

Predpostavljate kakva sam nakon raskida...placem nocima, zapadam u ljubavnu groznicu, i jedino sto mi pomaze jeste da me svi ostave na miru, da sama dodjem sebi... hahaha

Ccccc opet su me djeciji blogovi natjerali da budem djete i na kraju kazem...ma ljudi vjerujte u ljubav...ona je nesto najljepse...

                                              ...kraj posta, opet cu lupetati gluposti...

Razgovaramo…uvijek se prvi javljas, ja se jos uvijek bojim…ponekad se javi osjecaj iz proslosti kada sam jedva cekala da se pojavis…

Primjecujes da sam u depresiji, drugima to vjesto krijem ali tebi ne mogu…zasto si ti taj koji sve primjeti…zasto bas ti…otkrivam ti svoje probleme i odlucujem te pitati zasto si poslao onu zadnju poruku, skupila sam hrabrosti, kazes: “bilo je to iz bjesa, bio sam povrijedjen i htio da povrijedim i tebe”

Shvatam da nisam znala za tu osobinu kod tebe…razlikujemo se u tome…ja sam takodje bila povrijedjena, ja sam takodje patila ali nisam poseljela da patis, naprotiv zeljela sam ti samo srecu…

“…poslije sam se htio izvinuti ali mislio sam da nema smisla…”

Zavrsavamo tu temu, ipak osjecam radost sto si poruku pisao u bjesu, mozda nisi to mislio…a onda mi kazes zasto pisem postove na blogu…SOK…ti znas i za ovaj blog, ponovo drhtanje…kroz glavu mi prolazi sta sam sve pisala, tu su moja prava osjecanja prema tebi…ovaj blog sam ti mislila pokazati nekad…da vidis da ti nije potrebna pjesma “Voljela me nije nijedna”

Sad shvatam kada kazu: “stojim pred njim gola a obucena”…istina sada sam potpuno gola, znas moja najskrivenija osjecanja, znas cak i moje snove…

Takodje dodajes da je mozda greska sto si se javio…ne, nije greska, jer shvatila sam puno toga otkako si ponovo tu…

I kazem ti: “Veruj mi ne volim te, ne volim ni Aldina, ali koliko god se trudila, tebe necu zaboraviti jer bio si prvi sa kojim sam bila sretna, prvi kojeg sam voljela srcem..”

                           …koje olaksanje…sada znam istinu, volim te ali na poseban nacin, prva ljubav uvijek ostaje tu…

Nastavljamo razgovor, pricam o Aldinu i prije sam…govoris kako mu nebi bilo lako da sazna za ovaj blog..

Pitas me izlazim li…da sa Aldinom, kazes kroz salu da ne znam zlatno pravilo za ludi provod…izlazak bez momka…zamisli: “ti dotjerana, izazovno obucena, momci prilaze”

…smijemo se…odgovaram da mi prilaze i ovako ali da to nije to jer nakon pola sata ni ne znam kako izgledaju…

Pitam za Aidu…kazes slusa te, mora…takodje dodajes da u kaficu ili kafani kako ti nazivas to mjesto pored fakulteta provodis sate sa jaranima gledajuci druge djevojke… hahah…mislila sam da ti imas super vezu sa Aidom, ali mi se cini da i nije bas sve tako sjajno…ali sve dok ti je dobro..OK je..

Idem na spavanje, kazes ides i ti, moras ustati u 4….dziberu ludi…ebo te tvoja igrica : )

8:00 dolazim na fakultet…imam posljednju sansu, a znanja da bih prosla u drugu godinu nemam dovoljno, tako da sam prihvatila cinjenicu da cu obnavljati godinu… razmisljam kako to saopstiti roditeljima…sada to nije pogodan trenutak uz sva desavanja posljednjih dana ali moram reci…

Nadam se da ce shvatiti, mrzim sto cu ih razocarati ali jednostavno nisam imala vise snage…desilo se toliko toga sto je uticalo na moju koncentraciju…

…zavrsila ispit… : (

Odlazim sa fakulteta bez da pozdravim bilo koga…zastajem…poaznju mi privlaci par pored velikog gram cvijeca, slikaju se…izgledaju tako zaljubljeno, sretno, zadovoljno.

Prolazim pored njih i iznenada shvatam da nisam pozeljela dozivjeti nesto slicno…prvi put da nisam zamislila tebe i sebe onako sretne…

Zasto???

Nemoguce da sam te prestala voljeti, nemoguce da sam zaboravila na sve snove u kojima si bio ti…

Ali zasto onda ova hladna reakcija…

Razmisljam o svojoj buducnosti…neizvjesna je…razmisljam o prioritetima, nema ih mnogo…shvatam da nisam kao druge djevojke…ja ne sanjam o tome da se udam,…moji snovi su drugaciji…sada vise ne sanjam o vjecnoj ljubavi…

                                                …fakultet…

Prvi i glavni prioritet…ali sam ga zeznula, popravicu se, jer to je posao koji volim I koji zelim raditi…

Ne pronalazim se u ekonomiji, pravu (mrzim kancelarije), ne vidim se ni u bolnici… previse je monotono…mislim da je moje zanimanje idealno za mene…avanturistickog je duha… : )

                                               …samostalnost…

Itekako je zelim…ceznem za kutkom svoje slobode, u ovom trenutku nisam potpuno slobodna, kao i mnoge druge djevojke mojih godina…jos uvijek postoje ogranicenja mojih roditelja…ma koliko mi ta ogranicenja smetala shvatam da su ona za moje dobro, i da ce mi samo pomoci…

                                             …djete…

Hmm djete mi nije na trecem mjestu po vaznosti (da se razumijemo) ali samo razmisljam razumno…necu djete ako nemam posao i samostalnost…jer ako ono dodje prvo, ici ce samnom kod moje mame i oca hahaha…mislim da oni ne zele vise djece…dost aim je nas troje…

Kako ovih dana zbog faxa, cesto razmisljam o buducnosti sve vise uvidjam kako zelim djete…proradio mi majcinski instikt…

                                            …mnostvo prijatelja…

Kod jedne blogerke sam procitala kako se pravi prijatelji pronalaze u djetinjstvu…iskreno se nadam da to nije tacno…jer ja prijatelja iz djetinjstva nemam…

Mislim da za stvaranje prijateljstva nikad nije kasno…i nadam se da cu ih imati mnogo… vec sada par osoba iz ove nase velike porodice (bloggera) osjecam kao prijatelje…nadam se dace i ostati…

                                           …ZOO…

Posto je opste poznato da sam luda za zivotinjama..imam veliku zelju imati par zivotinja, naravno kada zavrsim fakultet i budem samostalna, jer ih sad ne mogu imati…dobila bih prijevremenu samostalnost…mama bi me izbacila van…. Hahahahaha

Ali zelim imati haskija (moja najveca zelja), zeca, ribice, papagaja, kornjacu i vjerovatno ce na spisak doci jos poneka zivotinja…

Mislim da sada shvatam zasto se ne zelim udati…morala bih odustati od samostalnosti, posla (ili se okrenuti kancelarijskom tipu), prijatelja vjerovatno, jer mogucnost da nadjem nekog slicnog sebi je ravna 0

                                           …ipak cu ja ostati sama sa svojim prioritetima….

Javljas se svaki dan, pratis moje nickove, privatne poruke na MSN-u, pratis moj blog…pitas me o tome, cak me zezas… “da te ne znam pomislio bi da pise pisac neki”…

Prija mi to zezanje, ti razgovori…ali svaki put kad pomislim da bi ponovo mogli…sjetim se sna….”Dosta je malena, zaboravi me…”

To me sada ne pogadja, samo me drzi na distance, zelim biti tvoja prijateljica…opustam se u razgovoru, zezamo se na racun nasih veza, ako primjetis da sam neraspolozena, pitas me zasto…sutim, nije nista…ne vjerujes provjeravas…”jes sigurna” (volim kada shvatim koliko me poznajes, prija saznanje da ti je stalo)

Danas mi u sali kazes “zasto maltretiras ljude” shvatih da citas moj blog, jos uvijek….pravim se budala, zelim da mi to potvrdis, cinis to…osjecam radost…

Iznervirana sam…znas to…zezas me…”jel to fali sexa”… hahaha izgleda poptuno ludo da tako razgovaram stobom…

                                                      …licimo na prijatelje kakvi smo nekad bili…

Sjecas se, vremena bez tajni…dali cemo uspjeti vratiti to, biti ponovo mi, najbolji prijatelji…

San me zbunio…bezvoljna sam, nervozna, svoju bol podnosim u tisini…nemam kome reci koliko boli…

Vracam se na proslu noc, zelim se sjetiti svakog detalja onog sna…boli me to…pokusavam shvatiti znacenje sna…

                          dali ja to u podsvjesti zelim da te zaboravim…

                                                            dali to zelis ti

                                                        dali to zelimo oboje

Zasto sam sanjala poljubac, to nisam cinila od naseg raskida…uvijek je dio sam sa dodirom, nista vise…

                                                 …oprostajni poljubac…

Da, vjerovatno je to i bio oprostajni poljubac…mozda je moj razum shvatio da smo nemoguci, sada trebam ubjediti srce da je tako najbolje…valjda ce tada biti kraj moje ljubavi…

Zasto tako cesto sanjam tebe…uvijek na snijegu, uvijek nasmijanog…i sada je bio isti san…

Prilazis polako, korak po korak, pazljivo kao po staklu, pruzam ti ruke, radujes se…sretna sam ponovo….

Tu si pored mene, dotakao si mi lice, ruke su ti tako njezne, tako topple…placem, suze teku niz moje lice…kazem uplasena: “Sad ces otici zar ne?”….

                                                            “da, znas da je nemoguce…” cutis, nedovrsavas recenicu…

                                                            “Dosao sam samo…” ponovo tisina, prilazis mi jos blize…osjetim tvoj dah…tvoje usne su dotakle moje i spojile se u njezan poljubac…

Sada placem jos vise, ali neprestajem te ljubiti, grlis me snazno…i polako odvajas usne od mojih, brises mi suze…tihim sapatom kazes: “Dosta je malena, zaboravi me…”

Jako te grlim…a kako da to ucinim, reci mi i pokusacu…tuzni osmijeh na tvom licu, odgovor ne znas…odlazis…tiho govoris: “Pokusaj”….

Konacno sam smirena, razgovarala sam sa njim, najvaznijeom osobom u svom zivotu…istina pobjegla sam prije kraja razgovora…

Nisam saznala zbog cega me tako povrijedio na  kraju, znam da je to djelo Aide…ona mu je nesto rekla…

…nisam se usudila sacekati odgovor na pitanje zasto je poslao ovu poruku: “Sad si u fazonu, nisi moj neces biti niciji”

I sada, kao I one noci, suze kvase moje lice, boli me ta poruka, obrisala sam je ali ostala je zapisana na srcu poput oziljka…

Ne mogu prihvatiti cinjenicu da si povjerovao da bi to zaista pozeljela tebi, ja koja sam za tebe bila spremna uciniti bilo sta…

Mislila sam da znas koliko mi znaci vidjeti te sretnog, mislila sam da sam ti to dokazala onda kada sam odustala odnas ne zbog moje mame vec zbog tvoje…nisam htjela da ti patis jer znam koliko si blizak sa njom…

Sve si to ignorisao, sve zaboravio…povjerovao si njoj, jer je ona ispircala svoju pricu, jer je bila tu…mozda laze bolje od mene…

Samo dan nakon sto sam odlucila…odbaciti te napokon, javljas se…

                                                 …Sudbina?...Iskusenje?...ili sam vrag?

Pisem na Msn-u sa Aldinom, onako beze, uvijek tako radimo prije spavanja…i onako u prolazu pogledam ko je jos online…i u tom trenutku ulazis na Msn i ti…

                                                 …osjecaj…

Neopisiv rijecima…nestalo mi je zraka, srce je htjelo iskociti iz grudi, u stomaku sam osjetila tako jak bol…ruke su drhtale poput lista na vjetru…

Vise nisam znala sta treba i kome da pisem, imala sam osjecaj da sam izgubljena od soka..zasto se pojavljujes sad???

                                                 …razgovor…

Javljas se…pozrdavljas…kazes ne znas sto reci, ali eto javio si se ni sam ne znas zasto…

ne zelis da ovako zavrsimo vezu koju smo imali…

Slike mene sretne sa tobom su lagano prolazile ispred ociju…bolilo je uzasno, vracala sam se tamo odakle sam uporno pokusavala pobjeci…a sada sam se sama vracala tamo…ozivljavala sve stare uspomene…bol u predjelu rudi postajao je jaci…

Izvinuo si se i ja sam…nisi samo ti kriv, oboje smo…oduvijek sam to znala, zbog toga te valjda nikada nisam mrzila, zbog toga ti nikada nisam pozeljela zlo…

Razgovarali smo kao prijatelji, godilo je srcu ponovo komunicirati sa tobom, ponovo sam osjetila toplinu, nakon toliko vremena leda, hladnoce…

Zeljeli smo nadoknaditi izgubljeno vrijeme, pitanja su se samo redala…kazes sa Aidom si, jos uvijek…osjetih hladnocu duz ledja… nije jednostavno…

Pitam pa to nesto ozbiljno…odgovaras ma s jedne strane jeste a sa druge nije…ako me kontas…skontala sam…

 A kako si ti, upitah sa strahom, kazes tuzno..ma nisam bio dobro, pao si u neku depresiju…ali se polako izvlacis, vraca se sve na strao…drago mi je da si dobro…jer sve dok si dobro ti i ja sam….

Pitas jesam li ja sama..ne sa Aldinom sam jos uvijek…pa to nesto ozbiljno?...ponavljas moja pitanja… ne znam koliko je ozbiljno, odgovaram….

Vidim jos uvijek si isti…primjetim…zalazimo u opasno podrucje, pricamo o nasoj prvoj i zadnjoj svadji…o razlozima vrijedjanja jedno drugog…

Osjetih suze u ocima…odlazim bez pozdrava…

Po ko zna koji put razmisljam o tebi i Aldinu…dosadna sam sama sebi..ali moram vec jednom skontati sta da uradim..

Tebe vjerovatno nikada necu imati, trebam konacno prihvatiti tu cinjenicu, da koliko god zeljela i ja i ti nemoze biti moguce…u takvom okruzenju zivimo…

…jos uvijek si tu u snovima, u posljednje vrijeme sve cesce, ponekad se bojim tih snova…

Aldin, tu je, i ja se ponekad cudim koliko moze izdrzati sve gluposti koje mu priredjujem…onda me uhvati neka njeznost, pa mozda me zaista voli, mozda mu je zaista stalo, a ja mu ovako vracam…

Zelim promjeniti neke stvari kod sebe, zelim obracati paznju na sve sto cini za mene, kad god sam mu rekla nesto, zamolila ga, uradio je sa zadovoljstvom…

Nije ga tesko voljeti…samo se valjda trebam potruditi…

Gledam svoju vezu sa Aldinom, pokusavam shvatiti sta to treba da promjenim da bi uspjeli kao par…

…uopste nije ljubomoran, vjeruje mi u potpunosti…uzasno ljubomorna, smeta mi svaki njegov kontakt sa osobama zenskog spola, nemam previse povjerenja, bojim se ponovnog bola, izdaje…

…kada smo zajedno posvecuje mi svu svoju paznju, prica o svemu, o osjecanjima ne, njih kaze telefonom, MSN-om…sa njim sam smirena, opustena, ali ne pricam, sutim, slusam, lutam daleko negdje, o osjecanjima nepricam nikako…

…mrzi SMS, zeli iskljuciti MSN iz nase komunikacije…smeta mi to, uzasno volim SMS, samo na MSN sam opustena, mogu mu reci neke stvari…

…htio bi da smo intimniji, uvijek bi se grlio, ljubio, pokazivao koliko mu je stalo do mene na taj nacin…mrzim intimnost, volim pokazivanje paznje na druge, jednostavnije nacine, vise volim onaj lagani poljubac nego izvalu strasti…

                                                              …necemo uspjeti…

Sjedim u tamnom djelu svoje sobe, na podu, hladan je ali drag…pruza mi nekakvo neopisivo zadovoljstvo…smiri me ta hladnoca…

Razmisljam dali moje ponasanje ima smisla…ponekad sama sebi izgledam blesavo (najblaze receno) pokusavam raditi stvari kako treba ali sve upropastim…ni sama ne znam kako mi uspije svaki put…

Vracam se na Aldina..pokusavam dokuciti smisao moje veze sa njim… predpostavljam da mi je stalo do njega, na neki nacin, jer koliko god ga odgurivala od sebe..opet ga pozelim vratiti…

                          …shvatila sam to onog trena kada je dugo bio ljut na mene… ludila sam od neke nervoze…cak sam mislila i da ga volim…pisala o tome koliko mi znaci, mozda i znaci…jer sa njim je sve OK dok se nesjetim tebe…

                        …kada se to desi, sve sa Aldinom pada u vodu…

Ustajem…palim muziku…trazim pjesmu Cole…”negdje na dnu srca, duboko u meni, nesto me tjera tebi, ej, tebi kao zeni (u mom slucaju muskarcu) negdje na dnu srca, nesto me veze i  sta sam starija bice mi sve teze…”

Trazim rijesenje svoje situacije, znam nemogu ovako dovjeka, lagati i sebe i Aldina..nije fer…sada jos uvijek mogu glumiti nekakvu nezrelost, pa opravdanje traziti u tome, ali necu 20 imati do kraja zivota…

Poneki osmijeh slagat cu, poneku srecu odglumit cu, i sve se lazem proci ce, a znam nece…

                                                                     Cekam te danima, nocima…

                                                 pokusavam cuti tvoj korak, osluskujem…

                                                              Lisce sumi, sjedim na balkonu…

                                                                    cekam tebe, hoces li doci…

                                                              Srce snazno kuca, tjelo drhti…

                                       oci umorno zatvaram…umorna sam od cekanja…

                                                             Gasim svjetlo, odlazim spavati…

                                                   ni ovu noc ti neces doci...mozda sutra…

                                                                                sutra je novi dan…

                                            Sutra cu opet sjediti i cekati u tisini noci…

                                                          svojom ljubavi ti pokazivati put…

                                                                                               do kad…

                                                        Otisao si...svojim putem krenuo...

                                        tuga u mom srcu stanuje, nece otici nikada...

                                 U srce sam te skrila, o tebi snila, pjesme pisala...

                                  pjevala o ljubavi koja je mozda samo moja bila...

                                                               A ti, ti si svoje srce odnio...

                                   Prolaze dani, mjeseci, godine, vremena je malo...

                                                      zivot je poput rose kratkotrajan...

                                                                   na suncu za cas nestane...

                                              Bez tebe ja nista ne vidim, ne osjecam...

                                                                          ledja si mi okrenuo...

                                                        Molim vjetar da mi zamrsi kosu...

                                                                       zasvira pjesmu srece...

                                                    Neko novo lice u moj zivot posalje...

                                                                      neka dogodi se ljubav...

                                                                              vremena je malo...

Dok sam bila djete sa nekih 8-9 godina, glavna igra sa drugaricama je bila “igra zena”… nisu nam bile zanimljive lutke…zeljele smo biti velike…tako smo i pocele tu igru…

Sjecam se ja sam uvijek sanjala o tome da budem doktor, da imam ribice, papagaja, zeca, haskija i kravu… (zbog ovog sna sam prvo upisala medicinsku skolu, ali to nije bilo to pa sada studiram nesto drugo…)

Moje drugarice su sanjale da su glumice, manekenke, pjevacice…da su sretno udate…a ja nisam nikad pomislila da zelim muza…samo sam htjela jedno malo crno djete…cak sam pitala stariju rodicu da mi kaze kome da kazem da zelim crno djete…ko ce mi ga donijeti…ona se smijala…sada znam i zasto…

Sada shvatam da je vjerovatno to jedini san koji ce mi mozda biti ostvaren…zavrsicu ovaj fax, ostati sama cijeli zivot…a djete…pa usvojit cu jedno crno…i biti sretna… bicemo dovoljni jedno drugom….

Kajem se zbog nekih stvari, ali nemogu vratiti vrijeme…nemogu ispraviti greske…a htjela bih!!!

Htjela bih da nikad nisam upoznala tebe, istina nebih onda nikad ni voljela ovom jacinom, ali nebi ni patila ovako…nepokusavam u tebi naci krivca za moje greske..ne one su samo moje…i sam me znas da greske prihvatam…

…ali moj zivot bi isao drugim tokom, i sad bi bila ona luda djevojcica koja sanja posebne snove…drugacije od ostalih….

                                                 …mozda je ovako sudjeno….

Vec dvije noci nakon “greske” sanjam te…tako valjda kaznjavam sama sebe…

…dozivas me…dozivam te, ali necujemo jedno drugo…polako izmices, pokusavam te dotaknuti ali nestajes…blijedis!!!

Snijeg mi zaslijepljuje oci…tako je cist, podsjeca me na moju ljubav prema tebi nekad… kada je zaista bila cista…

Nakon “greske” Aldin je drugaciji, sada je opusteniji, izgleda poput zaljubljenog klinca…pozelim i ja izgledati poput njega…ipak ma koliko se trudila i sta radila, ne mogu prestati vjerovati u svoje snove preko noci…

“Greska” ce mozda uciniti da se zblizimo, da mi postane bar malo blizi od prijatelja, da mi pored njega bude toplo srcu…

Pitam se zasto nemogu biti poput drugih djevojaka pa imati milion nekih veza i vezica, svaki dan voljeti drugog, zasto ja svakog novog jutra volim istog…volim tebe…

Cemu ova ljubav kada stobom nikad necu biti, zasto kada znam da nebi htio biti dio mog zivota kada bi saznao ono sto ne znas…

Trebam se polako naviknuti na cinjenicu da nikada necu biti centar necijeg zivota, da nikada necu imati ono sto zelim….

                                                       …ostat cu sama…

Greska je ucinjena...sve je otislo u nepovrat..osjecam se tako bezvrijedno, konacno mrzim sebe toliko velikom snagom...istom onom snagom kojom volim tebe...

Suze teku niz lice, kvase papir po kojem pisem...stvaraju se mrlje...list je prljav poput mene...

Sada ove suze ne bole, sada se vise ne grcim od bola u grudima, ne jecam...sve izgleda sasvim normalno a nista nije...

Aldin, sta reci za njega???...ne znam, uostalom svjedno mi je pa zasto onda trositi rijeci... ionako mi nikada nece predstavljati nesto veliko u zivotu...nikad ga necu voljeti...

                                ....Zaista nevazno dali cu pisati o njemu....

Prije izvjesnog vremena imama sam potpuno drugacije stavove o zivotu u odnosu na ove koje imam sad...do nedavno smatrala sam da je ljubav smisao zivota, da je ljubav ta koja pokrece svijet...

Mislila sam kako se neke stvari izmedju muskarca i zene desavaju iskljucivo iz ljubavi...

..a sada u ljubav ne vjerujem, vise u njoj ne nalazim smisao zivota, ona za mene predstavlja prazninu koja je ostala nakon tebe...

Aldin mi je pruzio drugu sansu (bolje receno 102, budimo iskreni) mislim je iskoristiti... znam da on nije onaj „pravi“ za mene ali to sada vise nije ni vazno...

Ponekad zaista ucini da uzivam u njemu, ponekad pak da mi je dosadan, da mi je sve svejedno...

                                                      ...veceras izlazimo...

I ja spremna sam uciti nesto sto do sad nisam, nesto u sto sam vjerovala da se desi s „pravim“... ja takvog necu sresti...za mene se nije rodio...Bog je jednostavno zaboravio na mene ili sam previse gresna pa ni nezasluzujem nista osim samoce i leda oko srca...

Mozda grijesim sto stvari rijesavam ovako, ali drugi nacin mi nije pao napamet... mozda da imam prijateljicu, mozda bi nasle drugi nacin...

....da ucinit cu to sa nekim koga nevolim, sa nekim u koga nisam zaljubljena...bice to sa Aldinom, istina svidja mi se na neki specifican nacin, zelim ga kad nije tu, dosadan mi je pored mene...

Mrzim se zbog ovoga ali ovo sam i htjela osjecati...ovim cu unistiti svoje snove o vjecnoj ljubavi, unistiti nadu da cu to imati stobom...ali nakon ovog mrzit cu i tebe (nadam se), jer ljubav koju osjecam postala je previse bolna da bih je ja mogla podnijeti....nakon ovog osjecat ccu se bezvrijedna za bilo koga...ali to i hocu...

Pomirili smo se, ali nakon toliko mojih gluposti, ne osjecam srecu zbog pomirenja…mislila sam d ace mi biti bolje kad se pomirimo!!

Kada smo se culi na MSN da bi se dogovorili kada cemo se vidjeti, bilo mi je manje vise dosadno pricati sa njim…odnosno nije to dosadna vec nedostatak tema o kojim bi pricala sa njim…

Ali natjerala sam se razgovarati sa njim, misleci kako je to do mog raspolozenja, kako ce vec sutra biti bolje…

Dogovorili smo se vidjeti sljedeci dan…idemo van negdje, nije rekao gdje ali bilo mi je svejedno, zeljela sam sto prije vdjeti se sa njim i sto prije rastati…

Ponekad se gadim, doslovno, sama sebi…jedan dan hocu biti s njim a vec drugi dan ne znam o cemu bi pricala sa njim…

Noc vrijednija od 1000 drugih…vjerovatno, odnosno sigurno jeste, otisla sam na teraviju, gotovo na silu…mama me natjerala, kaze pa kako mozes biti takva, zar sam te tako odgojila…posto nisam zeljela svadju krenula sam…

Pri samom spremanju za dzamiju, plakala sam, nesto me pritiskalo u grudima, nije mi dalo disati…mama se zabrinula, ali skrenula sam joj paznju, svojim glupostima…nisam zeljela da brine…bespotrebno, jer na nemogucnost disanja odvec sam se navikla!!!

U dzamiji jeste malo lakse, nesto me smiri, nesto me ucini gotovo sretnom, ali I dalje si prisutan ti…uvijek, uvijek ti…zasto???

                                             ….nestani….

Necu misliti na tebe…posto nisam pisala dnevnik redovno ovih dana…moram napisati da se Aldin ipak predomislio i odlucio trpiti ovu ludacu u meni… i prije par dana smo se culi…sutra cemo se i vidjeti… iskreno pozeljela sam ga, ne znam na koji nacin, ali nije ni bitno…sada cu se truditi da ga ne izgubim…ne zelim biti bez njega…                                          

U ovoj pustoj noci dali ja to placem zbog tebe…ne placem...ne ja zaista ne placem... To ne mogu biti suze, suze obicno ne peku tako jako...ne rezu moju dusu na komade...ne..nisu to suze..to su samo kapi kise koje predstavljaju jesen na mom licu, jedino godisnje doba u mom zivotu…

Sada sve cesce istrcavam na ulicu...trazim utjehu u dugim i teskim koracima...pokusavam ne misliti na tebe...
Na lice stavljam lazni osmijeh,prikrivam tugu...glumim sretnu osobu...stavljam novu masku...brisem bol s lica….

Ja cu biti sretna...bar cu se praviti sretnom dok sreca jednog dana ne zakuca na moja vrata, samo zivim za jedan trenutak...

Zivim za trenutak kad cu te izbrisati iz srca... kad cu mirne duse reci, da vise ne postojis u mom zivotu...da si samo blijeda mrlja u mom sjecanju....za trenutak kad cu pronaci utjehu...

A mozda samo lazem sebe…mozda zivim za trenutak kada cu biti stobom, osjetiti tvoj dodir, poljubiti usne za kojim ceznem vec danima, mjesecima…

Ti...ti si otisao, otisao i ostavio me samu...u suzama, u bolu...lagano srusio sve moje snove, ostavio prazninu u mojim mislima..i sve sto sam zeljela stobom...postala je samo hrpa pustih odbacenih snova...

I dok skupljam komade slomljenog srca, srca ranjenog tvojim osmjehom, tvojom ljubavlju pokusavam da te zamrzim iz dna duse...da unistim i zadnje sjecanje na tebe...
da te izbrisem iz srca...ali ne ide…
Preslaba da te mrzim, preponosna da te volim, gubim se u krugu boli i tuge...tugujem i samujem...

Ponekad pozelim da ti se osvetim, zelim da i tvoje oci budu pune tuge...svu onu gorcinu i bol koju sam ja osjetila da osjetis i ti… da ti nanesem bol, i da te natjeram da se pokajes za sve suze koje sam pustila kada si otisao iz mog zivota...da provedes noci bez sna, ispunjene patnjom....
da osjetis kako je to..kad te neko povrijedi...ali uzalud nikad ti to nebih mogla uciniti…

Previse te volim, previse mi znacis da bi mogla podnijeti bol u tvojim ocima, gorcinu u tvom srcu...opet ti zelim samo srecu...

Htjela sam biti sama… ali ne ovoliko, nikada nisam pozeljela ovo…

..ovo ne zeli niko, niko sigurno nebi htio dane provoditi u kuci, bez razloga za izlazak, bez razloga za zivot…da tako se osjecam ja…

Ramazan koji je nekad predstavljao toliko radosti u mom zivotu, sada je kao i svaki drugi mjesec…ne sada je najgori mjesec, bar ove godine…

                                                      …nemam nikog…

Kroz sve prolazim sama, Aldin se jos uvijek ne javlja, vec druga sedmica, neopisivo mi fali…ucinila bih sve da je tu…bar na tren, da me zagrli…

Sada bih obicnog stranca molila za zagrljaj, rijec utjehe, za jedan razgovor…nekada davno imala sam tebe, nedavno imala sam Aldina…a sada… sada nemam nikog…

                                                    …boli me…

Usamljenost me gusi…trebam nekog, uzasno trebam nekog…kome da kazem kako mi je, zasto opet placem nocima, zasto opet imam snove sive boje, zasto me sve podsjeca na tebe…a da bi sve ovo nestalo potrebno je da me neko voli, da me neko cvrsto zagrli…

Danima se nisam cula niti vidjela sa Aldinom, nedostaje mi, jer pricala sam o svemu sa njim, s njim zaboravljala na tebe…

Nakon toliko mjeseci poznanstva sa njim, veze sa njim shvatam da mi je stalo do njega na neki neobican nacin…nedostaje mi paznja koju mi je pruzao, fale mi cak i njegovi poljupci..kojim sam tako dugo odolijevala….

Pozelim vratiti vrijeme pa uciniti neke stvari drugacije, ali nazad ne mogu…mozda nekad shvati da sam samo luda, pa predje preko svega..a iako se to nedesi, uvijek ce imati posebno mjesto u mom slomljenom srcu…

Blizi se period kada smo bili posebno bilski…ramazan… iskreno bojim se kako cu reagovati kada dodje…prosli sam provodila vise sa tobom nego bilo kim drugim…

Kako da se radujem, sehuru, iftaru, teraviji kad me sve to podsjeca na tebe…i donosi samo bol!!!

Godina dana poslije nas…godina tuznih dana, bez da cujem bilo sta o tebi…sada sam odrasla, zrelija nego prije..shvatam neke stvari…

Sada znam da nisi moj zivot, vec samo veliki dio njega…ono sto smo bili mi… je samo trenutak zivota…shvatila sam to u toku ove godine, u kojoj sam izgubila puno toga, prvo tebe, pa nanu, dedu…ono malo prijatelja sto sam imala… sve je nestalo!!!

Istina, najvise si bolio ti, najvise falis ti a posebno u ovom periodu ramazana … fali mi puno toga…tvoje sale kako mogu gladovati citav dan, pa sta radim u toku dana, pa nasi dugi razgovori do dugo u noc…

                                                  …ostala sam sama…

Aldin vise nije mogao podnijeti moje gluposti…ljut je jako na mene…rekao da sam zavrsila za sva vremena, da mu se ne javljam..

…boli me to, zasto???.... htjela sam tako, u cemu je problem sad?

                                                         Jos uvijek nocima znam plakati zbog nas…

                    znam se sjetiti svih onih divnih stvari koje smo imali ti i ja….

                                     Jos uvijek pozelim osjetiti tvoj cvrsti zagrljaj…

                                                                      osjetiti tvoje vrele usne…

                                               osjetiti da mi se krv ledi od tvog dodira…

                                                                           I dok sanjam o tome…

                                                              uspomene pred ocima prolaze…

                                          uspomene koje si ti davno mozda zaboravio…

Nekih 15 dana koliko nisam pisala dnevnik, vjerovatno nisam ni mislila na tebe…

…a onda kao iskusenje javlja se Vesna, nasa zajednicka prijateljica, koja je na FB objavila sliku najdrazih prijatelja i slucajno tebe i mene stavila jedno pored drugog   

                                                        …slucajnost…

Dolazi u Bosnu, kaze zeli naci se samnom…prijalo bi mi to, jer ja nemam nikog kome bi pricala o tebi, jer ja nemam nikog kome vjerujem…

                                                       …ovo nije slucajnost…

Zaista nije, primjetila sam da ne zelim prijatelje, cini mi se uzivam u samoci, svom nemiru, tami…

Uzivam u nocima, ranim jutrima, i da konacno sam pocela uzivati u njemu, Aldinu, mislim da polako osvaja moje zaledjeno srce…ali bojim se, bojim se ponovnog bola, suza…pa cesto bjezim od njega a onda shvatim da mi nedostaje…

Obecala sam necu ga izbjegavati, ne vise, pusticu sudbini na volju neka odluci dali cu opet biti sretna, ili ce me opet baciti u ocaj…jedno je sigurno…nikada necu biti sretna kao stobom, a ni nesretna kao bez tebe…

                                                    …sudbino na tebe je red…

12.07.2009.god

Zbog cega sve ovo???

Zasto ne dozvolim sebi da pokusam sa Aldinom, vec dugo se znamo, znam da me nece povrijediti…niti cu patiti onako jako poslije njega, kao poslije tebe…

On ucini da zaboravim na bol, tugu, ocaj koji je ostao poslije tebe…on je tu za mene u svakom trenutku…zbunjena sam kada je on upitanju…konstantno mi nedostaje kada nije u mojoj blizini a odbijam ga kada je tu!!!

Sta hocu???

Ponekad pomislim da provjeravam koliko moze trpiti ponizenja koja mu priredjujem, pokusavam saznati do koje granice smijem grijesiti kada je on upitanju…zsato???

Mozda zelim biti sa njim, pa se pripremam, mozda…

                                          …osjecam volim ga…

Da, zaista ga volim kao prijatelja, brata ali kao muskarca ne…a onda pomislim zasto ne pokusampa uvijek je bilo: “Iz prijateljstva se moze roditi ljubav, a iz ljubavi prijateljstvo nikad!!!”

I iz nas je nastala ljubav…mozda se to ponovi i sa Aldinom, mozda ga ludo zavolim…

                                          …zelim ga voljeti…

PS. Moram prestati pisati dnevnik, jer vraca mi uspomene…netreba mi  to ako zelim nesto sa Aldinom….

                                         …ponavljam zelim ga voljeti…

Toliko tuge sam osjetila danas…toliko me boli sto nisam tu, pored tebe..tako bih htjela…tako bih da te zagrlim i budem prva koja ce ti cestitati rodjendan, biti uz tebe citav dan, radovati se stobom…

                                             …”sretan rodjendan…” poslala sam ti poruku, mislila sam da neces odgovoriti ali jesi : )

Znas, ne mogu ispuniti obecanje i napisati ti 21 poruku…i mozda bi bilo bezveze pisati ti ih, jer pomislio bi da sam djetinjasta…

Za stihove nikad nisam imala smisla, ali mogu pokusati ovako bez rime…ne treba mi ona da bi izrazila sta osjecam….

                                             …Znas da tebe volim najvise na svijetu, znas da sam se

                                             smijala samo stobom…  samo si ti moje dane cinio suncem

                                             obasjane…znam nije nam sudjeno, ali ja bih i da se opet  

                                             rodim stobom sve ponovo…jer bez tebe ja nebih znala…

                                             sta je to sreca….

Ma vidis da mi ne ide pisanje pjesama… htjela sam reci “SRETAN TI RODJENDAN LJUBAVI”

Proslo je toliko vremena….a ja i sad se uhvatim da razmisljam o tebi…zasto ni sama ne znam…jer sigurno se ti mene ne sjecas…ili me se ne zelis sjecati…

Ali evo opet pisem o tebi, ovo pisanje me vraca u zivot, prosli zivot... onaj pun srece, ljubavi...

A znam da nebih trebala, ne sada kada mi se zivot vratio u “normalu” bar lici na normalan zivot, pocela sam izlaziti, druziti se, cak sam usla u novu vezu, s Aldinom, cudno i o njemu sam ti pricala…

Sada neosjecam veliku tugu, ili sam se mozda navikla, pokusavam ne misliti na tebe, uspjeva mi po danu ali noc, noc je najteza…i sada pola noci provodim na terasi, misleci o tebi, misleci o tome sta bi bilo da se nismo posvadjali, da nas nisu rastavili…

                               …nadam se da cu uspjeti zaboraviti te…

Sanjala sam te…a sve je izgledalo tako stvarno!!!

…gotovo da sam mogla osjetiti tvoj dah na svom licu, gotovo da sam mogla dotaknuti te…bili smo sami, ti i ja….tvoj rodjendan…konacno sam ti mogla dati poklon koji cuvam mjesecima…

Bio si sretan…u snu sam cula tvoj osmijeh, bilo je kao u bajci koja se pretvorila u nocnu moru…dvije ruke, dvije snazne ruke grubo su te odvodile od mene, krenula sam prema tebi ali nisam mogla pomjeriti noge, nisam mogla napraviti niti jedan korak prema tebi…

                                                           ….dozivali smo jedno drugo…..

Probudila sam se, bila sam sva u suzama, jecajem sam dozivala tvoje ime, nije te bilo…

                                                           ….nisi se odazvao…!!!

Kisa… postaje mi najbolji drug, placemo zajedno…stvarajuci more tuge, bola, pazimo da to niko ne primjeti, svoje suze krijem u njoj…pruza mi utjehu..

Sve sto sam zeljela je stvoriti mir u nemirnoj dusi, pruziti ruke ka tebi, pokloniti svu ljubav, lijepe rijeci, napisati najljepse stihove samo za tebe…

U zadnje vrijeme stalno sam s Aldinom, ubjedjujem sebe da mogu uspjeti, da te mogu zaboraviti…on mi pomaze u tome da ne mislim na tebe svih 24 sata…

Uvijek se pojavi kada zapadnem u krizu, kao da zna kada i sta treba reci…pun je razumjevanja..pozelim ga voljeti, pozelim osjecati sto i stobom…

                      ….znam da nisam jedina, koja je imala sve sto je zeljela i jednostavno preko noci ostala bez toga…mozda mi je potrebno samo vrijeme da te zaboravim, mozda ce mi bas Aldin pomoci, da uspijem u tome…

Molim Tebe koji si mi oduzeo jedinu volju za zivotm, da mi uzmes i ovo sto je ostalo…uzmi mi tjelo, dusu vec odavno nemam…

Zasto da zivim kad za to nemam razlog, zasto da zivim ako cu citav zivot plakati, zasto da zivim ako cu zivot provesti u tami…

Molila sam te uvijek samo jedno…molila sam za njega…nisi mi ispunio jedinu zelju, jedinu koju sam imala i iskreno zeljela…sada vise ne zelim nista, samo jedno…UZMI MENE…

              …Ja nemam razlog da bih disala, nemam razlog za smijeh…moj zivot se sastoji od tuge, bola, suza, mora suza…

                                                                           ….molim Te za posljednju zelju….

Vec dva dana se nismo culi…

najtezih 42 sati u mom zivotu, umirala sam od zelje saznati sta radis…navece se ona javlja na MSN…koji vrag ces mi ti bona…

“Zdravo” …pomislis sta hoces sad…zivot si mi uzela, sta jos zelis moje???..nemam vise nista toliko vrijedno da bi ti to htjela…

                                            …pitas me kako sam…zaista te zanima…

Bas cu ti reci kako sam…da mozes jos vise uzivati, e taj film mala neces gledati, odgovorih “ma dobro, jel trebam biti lose?”

Znas zao mi je sto ti i on vise ne razgovarate, rekla sam mu da se ne svadja stobom, ali nisam ga mogla smiriti, znas bio je lud od bjesa…

Uhvati me nekakav ludi smijeh, pa kome bona pricas price za malu djecu…halloooo bas mislis da cu ti povjerovati…ti kao zabrinuta za mene, ti kao govorila da se neljuti na mene…drugi put ti mozda povjerujem, sada ne….

Otisla sam na sing out…nisam mogla vise podnijeti nju I njenu pricu…htjela sam mu poslati razgovor da vidi koliko je dvolicna ali ne…sam ce to shvatiti jednom…

Sada se onaj ludi smijeh pretvorio u grc, a niz lice su mi tekle suze…nisam ih mogla niti zeljela brisati…

Nastavljala je po starom, polako je dolazila do svog cilja, nervirala me svaki dan sve vise…ispitivala je i njega…rekao mi je!!!    

Pokusavala sam ostati sabrana, ali bilo je tesko smijati se, i kao radovati se sto joj ide “dobro” snjim…

                                      ….presla je granicu moje tolerancije…

Na facebooku je objavio sliku, i rekao mi da pogledam, komentarisem…”najljepsi dziber od svih” a ona je dodala “zasto se ti toliko mjesas u njegov zivot…nemas vlastiti?”… kap koja je prelila casu…glupaco on je moj zivot…nisam joj to rekla…

Opet sam pokusala mirno objasniti joj da smo samo prijatelji i da mi je on rekao da pogledam sliku i komentarisem..izazivala me i dalje, a onda rekla nesto sto nisam mogla presutiti: “ Mislis da mu je stalo do tebe, stobom samo ubija dosadu”

Pocela sam joj dokazivati da sam mu vise od prijatelja, pricala joj sve sto nisam smjela..znala sam da cu ga izgubiti ako nastavim, ali nisam mogla stati…

Previse me bolilo, zeljela sam da i nju boli…pokusala je pravdati se..spomenula kako on provodi vise vremena samnom nego sa njom…

….sada sam ja bila vjestica u njenim ocima, ja sam joj ga oduzimala, zbog mene je zapostavljao nju, na trenutak sam pozalila sto sam rekla neke stvari…

Ali znala sam da ce sve iskoristiti protiv mene, ona ce mu moci objasniti ja ne.. ona ce stici prije mene…

Tako je i bilo…sve mu je rekla prije mene, okrenula pricu u svoju korist..on me pitao jeli to tacno, pokusala sam objasniti i na kraju odustala…shvatila da je vjerovatno tako bolje.. bice ljut na mene, zaboravit cu ga, on ce mene…

                                                                             ….odustala sam od njega….

Znala je da nismo samo dobri prijatelji…

znala je da nesto nije OK…cak je pocela pricati samnom, pitajuci me o tebi… spominjala sam stvari samo koje sam znala da joj mogu reci…nisi joj rekao nista o svojoj proslosti, o nama…

Pokusala me provocirati, pricajuci gdje ste bili, i kako vam je bilo…pricala mi je stvari koje sam vec znala…osjecala sam bol u grudima, osjecala sam kako pucam po savovima, vjerovatno je to ona znala…

                                      …koristila je to…pravila se nevina...

Nisam joj dopustala…znala sam sta je istina, znala sam da me ti nikada nebi slagao, sve sto je pricala okreteala sam u njenu korist, cak je i ohrabrivala, govoreci joj sta volis…

…koja sam ja budala…

Na facebooku pise da si u vezi...vjerovatno sa njom, rekao si mi da ces pokusati jer fina je djevojka, mozda to nekad uspije, poksazao si mi njemu sliku i u sali rekao: “pa nije toliko ruzna zar ne…” morala sam se nasmijati…”ma nije samo koristi previse pudera…” rekao si kako ima problema s licem i zbog toga ima malo vise pudera..

…cudno nisam bila ljubomorna na nju, bilo mi je svejedno.. i dalje bi mi pricao sve, valjda zbog toga sam bila mirna…cak sam te i zezala!!!

Onda sam i ja upoznala nekog, svog trenutnog momka, uzasno me podsjecao na tebe, to me privuklo…i naravno rekla sam ti kad se to desilo, kako, sta mislim o svemu…

Ne znam kako smo mogli smisljati sale na njihov racun…ponekad smo izgledali poput brata i sestre…koji pricaju o svojim simpatijama…

                                                       …do kad cemo moci tako….

Dani su prolazili…sporo, i dalje smo komunicirali..cesto bismo pricali o tim kafama…pokusavamo s nekim drugim….prvi puta sam te lagala jer ja na kafe nisam isla, nisam mogla…a onda….

                                       Otisao si na kafu s njom …bilo mi je drago sto mi i dalje govoris sve, sto ces me uspjeti zaboraviti i biti sretan…a tesko, tesko jer ako se to desi, ja ostajem sama, ja nemogu krenuti dalje…nisam dovoljno jaka…

Tjesilo me to sto si mi svaki razgovor sa njom prepricavao, i nije se cinilo da je to sad nesto ozbiljno…izgledalo je poput onog sa Azrom…

A bilo mi je drago jer ona o tebi nije znala nista, nisi joj nista pricao, nijednu tajnu koju sam znala ja…jednom sam je i “upoznala” … na zidu tvog facebook-a !!!

I dalje smo postojali mi… nesvjesno….

Naredni period, opet smo komunicirali kao prije, ali je konstantno bila prisutna napetost, nismo bili opusteni kao prije…sve se skupilo…

Polako je svako javljanje, svaka poruka predstavljala bol…jer nisi moj, nisam tvoja, nemozes biti moj a ni ja tvoja…znamo to…ali neodustajemo

…cemu nas vodi to….

Znali smo oboje da je samo pitanje vremena kada ce jedno od nas reci to naglas… ti si imao vise hrabrosti….

“zasto ne pokusas izaci s nekim, ne da bi stupila u vezu odmah al

 ako malo izadjes nece skoditi…necu da provodis dane u kuci…”

Pristala sam…pod uslovom da i on ucini isto…u jednom trenutku zeljela sam da nadje nekog, da zaboravi mene, patila bih ali on bi bio sretan…njegova sreca je i moja!!! 

Ja sam lagala da izlazim, nisam mogla, u svakom bi vidjela njega i nisam htjela izlaziti…

on je izlazio, bar je tako govorio…   

Cak ni odlazak od kuce, nije pomogao, na tebe sam mislila svaki trenutak..bilo je nemoguce pronaci nesto sto bi mi odvratilo misli, sto bi mi umanjilo tugu…

Na faxu bi otisla na net, i pitala nase zajednicke prijatelje kako si, sta radis, nisam tek tako mogla okrenuti novi list u svom zivotu…

Ne znam dali sam izdrzala 15 dana kod tetke..vratila sam se kuci, s nadom da cu te naci na MSN, da cu vidjeti kako si…

Bio si tu…srce je udaralo kao ludo, sto od radosti, sto od straha… kako cu reagovati ja a kako ti, ali pozdravili smo se kao prijatelji…lagano smo pricali, sta sam radial ja a sta ti..

                                                           …cudan osjecaj…

Shvatila sam da te ne mogu imati kao prijatelja a da te ne pozelim kao muskarca, a ja predlozila da se udaljimo… budala…znala sam da necu moci…ali nema nazad!!!

Salili smo se… kazem sanjala sam te… a ti kroz smijeh: “ I jesam bio dobar” … znas da si uvijek dobar : )

I taj mali kratki razgovor bio mi je dovoljan, bilo je dovoljan da budem sretna i sa nadom utonem u san…

Njegova mama je saznala…

znala sam da je kraj neizbjezan..gotovo da sam ga mogla osjetiti, sama pomisao na to mi je ledila kozu…

                                                                                ….gusim se…

Svaka poruka koju sam dobila ili poslala nije pisana sa radoscu, vise nisam mogla predosjetiti kada ce stici, kada ce me nazvati…sve se promjenilo…

Cekala sam kraj…a on, on je sve trpio, sutio, nije htio kraj, nije htio prihvatiti to, a znala sam da vise nista nije isto…

Njegova mama nije pricala snjim, ignorisala ga je, nije mu davala novac za fax…sve to me ubijalo, i onda sam mu ostavila pismo na netu da je kraj najbolje za nas, da cu se udaljiti od njega, da cemo vremenom zaboraviti jedno drugo…

Pristao je na to…ja sam otisla kod tetke ziviti da nebih imala net, kredit nisam kupovala, i mislila sam zaboravit cu ga…on me zamolio da se ipak ponekad cujemo… pristala sam na to… ipak ni ja nisam zeljela izgubiti svaki kontakt s njim…

                                                                             ….bol postaje jaca….

Od dana kada je pricao s mojom mamom, nesto se promjenilo, bilo mi je uzasno zao sto je morao lagati svoje ime, sto je morao lagati zbog mene...ni njemu nije bilo jednostavno...znam, jednom je to spomenuo ali odmah i dodao "zbog nas bi ucinio i vise"...

On vjerovatno nikada nebi trazio da lazem svoje ime, odnosno sigurna sam...a on je to ucinio da bi spasio nas...to je bio vjerovatno najveci dokaz ljubavi koji cu dobiti u zivotu!!!

...ali vise nije bilo kao prije, mene je kocila ta laz, kocila je i njega...pa zasto lagati, zasto skrivati ljubav, sta je tu lose???... sreca nije potpuna ako je nemozes djeliti sa osobama do kojih ti je stalo, do cijeg misljenja ti je stalo... ja svojoj mami nisam smjela reci, a toliko puta sam htjela da djelim svoju srecu s njom, da djelim to sto me on toliko voli...

Vjerovatno bi i on rado rekao svojoj mami...ali nije... znamo kako bi zavrsilo...

                               .....imala sam ga, a patili smo oboje.....

Nakon maminog ispada s mobitelom, nisam se dugo zadrzavala u kuci, na faxu sam bivala sve duze, kuci sam odmah odlazila u sobu...

Sestra je pokusavala razgovarati samnom, ali ja nisam zeljela...od trenutka kada je pokusala unistiti moju srecu, prestala sam je osjecati kao sestru, ubijalo me to sto ona, koju sam toliko voljela nije stala u moju stranu, vec me i ona ispitivala, jesam li normalna biti s njima....

...pa zaboga i oni su ljudi poput nas...
                                    
                                              Do kad ce mrznja biti dio nasih zivota???

Nisam vjerovala da ona od svojih 16 godina moze mrziti nekog tom jacinom a uz sve to da nije ni upoznala onog koga mrzi...jednom prilikom sam je slusala kako prica o nekoj djevojcici koja je pravoslavka i ide s njom u razred... U Z A S N O !!!
Toliko neke ogorcenosti je bilo u njenom glasu, da sam se najezila, kaze kako trebaju svi otici negdje, gdje???...ovo je njihova domovina kao i nasa... gdje da odu??

Bosanski jezik jos nikad nije ucila, jer joj ga predaje Branislava..."zasto ona da me uci bosanski, neka ide predavati srpski"... iskreno se nadam da ce nauciti cijeniti druge stvari kod ljudi i da ih nece osudjivati samo zbog imena...

Svi nasi snovi polako padaju u vodu... tonu sve dublje...sada se cine tako daleki, neostvarljivi....
slucajno sam stavila mobitel na stolu...mama i sestra su ga nasle i pocele citati poruke, iz njih nisu mogle zakljuciti nista ali broj 065 je mamu bacio u duboko razmisljanje...
Zeljela je znati sve, ja zbunjena mucala sam u odgovorima, zeljela mobitel nazad, uzalud, nisam ga dobila...

Ispitivala me sve sto joj je palo napamet...htjela je znati sve...

Kako odgovore od mene nije dobila, sestra je nasla broj u mobitelu pa je odlucila pozvati isti broj na koji sam slala stotine poruka....
                                                                           .....umirala sam od straha.....

Kroz glavu su mi prosle sve njegove slike, misleci kako je gotovo, pocela sam plakati, govoreci joj da nemoze tek tako zvati nekog koga ne poznaje, ali nije me slusala....

Pozvala je broj, i cekala da se javi....
                               ....panika nakon svakog onog tu tu tu je bivala sve veca...
                                           ....napokon se javio...

Pitala je koga je dobila (pomislih luda si zeno, zoves nekog i pitas ko je)... on se bolje snasao od mene, odgovorivsi joj da je ona ta koja je pozvala njega i da se prvo treba ona predstaviti...
Cula sam je kako govori Azra pored telefona...lagala je a mislila sam da ona to ne cini, on se brzo snasao, shvatio da je ona i da nesto nije uredu, pa je pricao polako i smireno...

Kada ga je ponovo pitala ko je odgovorio joj je Amer...tako smireno kao da govori istinu... ona se toboze izvinula i prekinula, da bi sasvim smireno rekla kako je to Amer i da je na kafi s jaranom...

On je nakon toga odgodio dolazak...

Ostalo je tako malo do tvog dolaska...
..tako malo mi fali da budem bezgranicno sretna, hvala ti sto ces ostvariti moje snove...
               
                                                                       Voljecu te uvijek......

Od dana kada si rekao da dolazis, brojim sate, minute, kada cu te vidjeti...
Ceznem za onom noci koju cemo provesti vani, na mjesecini, ispunit ce mi se san...prvi put zaista vjerujem da smo moguci, da mozemo uspjeti ako se zaista potrudimo...kunem se dacu sve od sebe za nas...ucinit cu sve za nas...

Osjecam da me mama posmatra, prati svaki moj korak kao da predosjeca nesto...glumim zabrinutost za fax, cak sam izmislila i Amera, (tako si dobio novo ime) momka iz Bihaca u kojeg sam zaljubljena, studiramo zajedno...

Primjetila sam joj srecu na licu kada sam joj odala svoju "tajnu"...svoje simpatije uvijek sam krila od nje, a sada sam joj rekla... da bas sam joj rekla...
Vise se nije bunila za preveliko trosenje kredita, za ostajanje na netu do dugo u noc, pocela je govoriti kako bi voljela upoznati Amera....htjela je isto sto i ti....sjecas se...

"Kada dodjem, otici cemo s tvojom mamom na kafu, da vidi da sam ok momak, i vidjeces da onda nece imati nista protiv nas"

Samo ti nisi znao da ona misli da ste zlo, da netrebate biti u Bosni, da idete bilo gdje, a da nijedan roditelj nesmije dopustiti mjesanje...znam to jer uvijek se protivila mom prijateljstvu sa katolicima i pravoslavcima...ja nikada nisam birala prijatelje po tome, dok sam bila manja, i sa romima sam se druzila...nisam navikla djeliti ljude tako...

Znam samo za dobre i lose....ostali nepostoje!!!!

Kazes dolazis...vozom....
Da odlucio si doci, nekako, ni sam ne znas kako ali doci ces... presretna sam, spomenuo si to 15 dana prije nego ces doci...poceli smo planirati sta i kako, provjerila sam voz i kartu...
Ti si pokusavao skontati sta raci, roditeljima gdje ides, prvo ti je palo napamet da ides sa fakultetom u obilazak drugim fakultetima...

Planirali smo svaku sitnicu, vec sam i ja skontala sta reci mami sto me nece biti kuci, idem kod Emine dan, dva...svaki nas trenutak sam vec unaprijed isplanirala..zeljela sam da to budu dva magicna dana, dva dana koje cemo pamtiti dok smo zivi...

Vec sam znala na koja mjesta moramo otici zajedno, sta ti sve trebam pokazati...a onda sam shvatila da mi nista nije vazno osim tebe i toga sto cu te imati...bar na kratko.
Htjela sam sto duze osjetiti tvoj zagrljaj da ga pamtim citav zivot, tvoje usne sam odvec ljubila, u snovima, svaku noc...sada sam snove trebala pretvoriti u javu...

Bila sam preplasena sto ce se desiti kad nam se usne spoje, kad nam se ruke spoje...drhtala sam poput lista na vjetru, zeleci samo da budem sve sto zelis, sve o cemu sanjas...
A onda bi se nasmijela sjetivsi se da si jednom rekao..."hocu li te smjeti zagrliti"... ti se pitas hoces li me smjeti zagrliti, a ja se pitam hocu li te moci pustiti ikada vise...

Znas i sam da uzivam gledati zvijezde, diviti se njihovoj ljeposti i osjetiti hladnocu vjetra na svojoj kozi... uvijek si govorio da sam luda sto tako kasno sjedim vani...
Voljela sam to...
Cesto bih izasla vani i pisala ti poruku, a onda zamisljala tebe pored sebe, sve u tom trenu izgledalo bi ljepse...

Naslonjena na ogradu, uzivala sam u vjetru koji je mrsio moju kosu, a ja, ja sam zamisljala da je to tvoj dodir...ostala bih tako do dugo u noc, mastajuci o nama...
Mjesec i zvijezde su mi pomagale u mastanju, ja bih pricala sta sve zelim a zvijezde su to svojim treperenjem odobravale...ludo zar ne...

I sam znas da nikada nisam zeljela nesto nemoguce, nedokucivo, zeljela sam samo tebe...ti si bio ispunjenje mojih snova, ti si bio moj najdrazi dar od Boga...
Obecao si mi puno toga kada dodjem u BL...sjecas se.... noc na mjesecini, ludi provod, joint.. stobom bih probala sve, za tebe bi u vatru isla...sve je nebitno ako si ti tu, pored mene!!

Dali cemo ikada imati tu noc na mjesecini???
Dali znas...dali cu dobiti taj mali poklon od Boga, ne trazim puno...samo tebe!!!

Volim te dziberu!!!

Nisam mogla vjerovati da ti toliko srece moze pruziti glas drage osobe... uvjerio si me da je to moguce, da jesi....one snijezne noci kada si otisao na zabavu...
Rodjendan neki....ostala sam kuci tu noc...cekajuci tebe, te noci su suze tekle niz moje lice, pocela sam shvatati da necemo uspjeti... puno toga nas je sputavalo.
I dok sam tonula u tmurne misli, ti kao da si to osjetio (cesto se desavalo da se javis u trenutku kada mislim da necemo uspjeti) nazvao si me sa zabave...cula sam muziku u pozadini...

Tvoj glas nije odavao srecu, vec tugu i bol...a zeljela sam da budes sretan, zaista jesam...standardna prica, gdje si, sta radis, a onda si glasom punim tuge rekao "Malena volio bi da si pored mene...."

U tom trenutku smjela sam se zakleti da bi svakog trena mogao zaplakati...ja sam vec plakala, lomila se od bola...jer i ja bas kao i ti dala bih sve da sam pored tebe, bar trenutak, da osjetim jacinu tvog zagrljaja, vrelinu tvog poljupca...

Polako sam te otjerala na tu zabavu, nisam htjela da osjetis koliko mi nedostajes, koliko bi htjela da si ovdje pored mene...otisao si....

A ja, ja sam konacno shvatila da si prvi kojeg volim ovom jacinom i posljednji kojeg cu voljeti na ovaj nacin....znam, uvjerena sam da cu zauvijek voljeti samo tebe i nikog vise...

Bila je subota, spremao si se na neki piknik s drugovima, krenuli ste odmah ujutro, zeljeli ste dan provesti zajedno...naoruzali smo se kreditom, jer nismo mogli jedno bez drugog...
Tipkali smo svo vrijeme....
Shvatila sam da tako nemas vremena za drustvo i druzenje, a sve zbog mene, sporije sam odgovarala na poruke iz razloga da budes s njima, ali ti bi onda nazvao....

U 17:20 mi stize poruka od tebe " Malena jel se meni cini ili ja tebe stvarno volim"
recenica koju cu pamtiti dok disem, nikad mi niko prije nije rekao volim te na ljepsi nacin...odgovorila sam pomalo zbunjeno: "Jesi ti pio, malo pretjerujes, znas da je do neba uvijek bilo"....

"Ako te nevolim, zasto onda mislim samo na tebe, zasto zelim biti samo stobom"

...znala sam da je iskren, da to doista misli...

Na faxu iako sam stekla puno prijatelja, nikom nisam pricala o tebi osim Emini, koja je i sama imala vezu poput nase..
Ostali koji su naculi skim sam i koga volim, saputali su tako da ih mogu cuti...da sam glupa, kako nemam pojma o zivotu, kako ne znam sta si ti uradio nama.
Smucilo mi se od toga, izbjegavala sam ih koliko sam mogla, jer me to nece udaljiti od tebe...ni ti ni ja nismo krivi nizasto...samo se volim, to je sve...

Emina je shvatala, i podrzavala me govoreci kako se trebam boriti za nasu ljubav, da nije bitno sto si pravoslavac, vazno je ono sto osjecas prema meni... u tom trenu sam je tako zavoljela, kao rodjenu sestru...

Sada mi vise nije bilo mrsko ici na kafu ako je to bilo snjom, voljela sam sto je imam, sto bar nekom mogu reci kako se osjecam, sto nekome mogu reci kad mi nedostajes...

Tod dana sam plakala, ali ne od tuge, tog dana si me usrecio kao nikad prije...tada vec po navici zvala sam te svako jutro kako bi te probudila, da bi stigao na predavanje...
Nije ti stigao neki profesor iz Beograda, pa si se vratio ranije...prepricali smo sve sitnice jedno drugom, zezala sam te da se "lozim" na asistenta anatomije hahaha a znala sam da me niko "ne lozi" osim tebe.

Kao i svako poslijepodne, gotovo svako, otisao si spavati, moja mala spavalica...ali nekih sat vremana kasnije poslao si mi poruku: "Nesreco, sanjao sam te, kao dosla ti kod mene, i ja te upoznao sa starom i sestrom...i et bilo lijepo"

Suze su same krenule, u tom trenutku samo sam zeljela jedno... da ga zagrlim tako jako kao sto nikad nisam...znala sam da ga volim...

Vrijeme na faxu tako sporo prolazi, danas kao ni juce nista nisam zapamtila, jednostavno se nemogu skoncentrisati.
Otisao si na sisanje, sjecam se bila sam blago ljubomorna na tvoju frizerku, zenu od 40 godina hahaha, ali cim si zavrsio poslao si poruku: "Joj da vidis dzibera sad, osisao se, sredio ma sad sam ti prava maca"...pomislih kako vjetovatno neznas da bih te voljela bez obzira kako izgledas.
Na tebi nikada nije postojalo nesto sto nisam voljela ili nisam mogla zavoliti...

Zurila sam kuci, zeljela sam sto prije vidjeti sta je uradio s kose koju sam tako voljela...u kucu sam usla bez pozdrava, odmah produzila u sobu i normalna na MSN.

Vec si bio tamo, srce je udaralo kao ludo od srece...bilo mi je zao sto si skratio kosu toliko,  ali bez obzira sladak si mi na sve moguce nacine...
Zezali smo se, nisam ni primjetila da je mama usla u sobu, stajala je iza mene, citala je naravno...i kao  neshvatajuci o cemu pisemo, upitala me: "Sta imas pisati njim, znas li ti ko je on"?
Prosli su me trnci, uhvatila nervoza, znala sam da ce tako reagovati, kratko sam joj objasnila da pisemo o faxu, o igri koju zajedno igramo....ocigledno nije mi povjerovala i dodala: "Nemas skim pisati pa moras snjim..."

Precutila sam to, i ona je izasla iz sobe...vjerovatno ce poslije gundjati, dok skonta dobre argumente, uvijek to tako cini, nikada ne galami odmah...ali sam zaboravila na to i nastavila stobom...

Krenuli smo na fax…bilo je uzasno dan provesti na predavanjima umjesto s njim…istina nije se dalo osjetiti da ne razgovaramo, jer smo to cinili preko SMS, svi su me pomalo cudno gledali, jer svo vrijeme sam tipkala poruke… ono izgleda malo freak, ali sve samo da je tu…

Nakon predavanja prepricali bismo ono sto smo zaboravili preko SMS-a, i opet otisli u neki nas svijet…ja u tom periodu nisam izlazila, on jeste ponekad, ali kao i da nije jer bi opet tipkao poruku i javio gdje je, skim je…i svaki put na kraju je pisalo “do neba znas sta” !!!

Dosao je ramazan, teravije sam izbjegavala, zeljela sam biti snjim, pricali smo o svemu, cesto me ispitivao o Islamu, raspravljali smo o tome, zacudila sam se kada sam primjetila da on zna neke stvari bolje od mene, muslimanke…

Pocela sam citati knjige o islamu, kako bi mu mogla odgovoriti na svako pitanje koje postavi..a svakim danom bilo ih je sve vise.

Nisam zeljela da odgovore trazi na drugom mjestu…zeljela sam biti ja ona koja ce ga nauciti nesto…

Dani su prolazili, uzivali smo jedno u drugom koliko su mogucnosti dopustale…svaki slobodan tren provodili bi zajedno…nismo imali nikakvih obaveza, on bio na raspustu prve godine faxa, a ja pauzirala godinu …imali vrijeme samo za nas!!!

Zanimljivo da u prvih nekoliko mjeseci nijednom nije doslo do svadje…prepirke, bili smo “savrseni” jedno za drugo, uvijek se slagali, imali iste zelje, snove…

Ubrzo smo postali ozbiljan par, nismo vise “glumili”..ponekad pomislim da je sve san, zar sam toliko sretna, jel se sve ovo desava meni???

Bila sam uvjerena da se ovakva ljubav nemoze desiti meni, odvec sam navikla na tugu, bol, samocu, a on je sve to promjenio…ucinio da zaboravim na sve bolne uspomene…

Shvatili smo da se volimo…ali nijedno nije smjelo reci to naglas…zasto??? mozda iz straha, mozda zbog razlike medju nama…ali zato smo na kraju svakog razgovora, na kraju svake poruke pisali “do neba, znas sta”…. znali smo na sto mislimo i bilo je dovoljno….

Divno je biti osoba kojoj vjerujes, kojoj kazes sve svoje tajne…ali polako mi to postaje nedovoljno, zelim te na drugi nacin, ponekad mi se cini da si to vec primjetio ali ne cinis nista za nas…

Sad se vec zezamo, pricamo gluposti, kao par smo ali u sali.. a ja luda pa mi to godi, zadovoljna sam bilo cim od tebe, samo da si tu…

Pozelim skinuti masku koju nosim, otkriti ti sta osjecam prema tebi i jesam ali u sali i svidjelo ti se…znam da jeste!!

Polako smo glumili par, svidjalo se i tebi i meni, napokon smo razmjenili i brojeve… sada sam gajila vece nade, sanjala o nama, zamisljala kako bi bilo…

Kada nismo razgovarali komunicirali bi SMS-ovima, bilo je divno znati gdje si, sta radis, sta je novo….u svakom trenutku sam osjecala da si tu pored mene…a nisi bio!!!

Bilo mi je drago da vise nisi spominjao bivsu a ni Azru, pitao si me za mog bivseg, pricala sam ti o njemu, i kako smo zavrsili…nakon toga sam ga opet pominjala a onda si me zamolio da to ne cinim vise…priznao si da osjecas ljubomoru, skakala sam od srece kao djete koje je dobilo svoju najdrazu igracku….

Bila sam sretna…

Dani su prolazili tako brzo, svaki je bio ljepsi od prethodnog, zbog tebe, ti si cinio moje dane ispunjene srecom..krila sam da sam zaljubljena u tebe, najboljeg prijatelja, a onda sam dobila udarac zivota, rekao si mi da si upoznao nju, Azru…djevojku koja te privukla svojom prirodnoscu… lomila sam se od bola, ali bio si sretan, i onda bih zaboravljala na taj bol, ti neznajuci, neshvatajuci cak si je upoznao samnom… draga djevojka zaista !!

Bila sam sretna stobom…znajuci da te gubim, da te ona ima onako kako bih htjela ja.. cak sam ti pomagala oko nje, savjetovala te, pricala s njom I tebi prenosila, da bi ti znao sta ona osjeca, sta zeli…

Ludo zar ne???

Nakon nekog perioda, shvatio si da to nije to… da je ona djete, da ne shvata ljubav na nacin na koji je shvatas ti…da su joj bile vaznije neke druge stvari, slusala je oca, majku nije se borila za vas…opet si bio tuzan, ali ne puno…nisi bio zaljubljen u nju…

To mi je opet dalo nadu, opet sam bila tu da te tjesim, bila sam tvoja najbolja prijateljica kojoj si mogao reci sve…

Upoznah te sasvim slucajno…sjecam se bio si slomljen od bola, vjesto krijuci to…znao si “lagati” sve oko sebe, pretvarajuci se u veselog momka, koji je uvijek raspolozen za salu…

Ali kako smo jako puno komunicirali, pocela sam otkrivati stvari o tebi koje drugi nisu znali, nisu ni sumnjali da postoje…da se kriju duboko u tebi…

Vrlo brzo smo zadobili povjerenje jedno drugog… ne pokusavajuci sakriti bilo sta… ispricao si mi svoju zivotnu pricu…sve lijepo i sve ruzno, tad sam osjetila zelju da uvijek budem uz tebe…jer nisam mislila da muskarac moze osjecati toliku ljubav, kao sto je osjecao on…

Kada sam to pomislila, mislila sam na to da zauvijek budemo prijatelji, najbolji prijatelji...jer nista drugo nismo mogli biti…iz vise razloga, po mom misljenju vrlo glupih…

Dani su prolazili a nasi razgovori su bili sve duzi, sve dublji, sve iskreniji…nema teme o kojoj nismo razgovarali, sitnice koju nismo spomenuli…sjecam se voljeli smo raspravljati o politici, zelio je uvijek biti upravu, ne krivim ga ipak momak studira pravo hahah

Vrlo cesto sam pomislila kako bi izgledalo da jednom budemo par… nadu mi je davalo i to da svoju bivsu vise nije pominjao tako cesto…zezali bismo se, bio je sretan…

Na njegov 20 rodjendan sam mu zeljela pokloniti nesto, ali nije bio tu, nisam mogla pa sam napisala 20 rodjendanskih poruka i slala jednu po jednu…on se smijao i rekao kako sam najludja cura koju zna…

Uciniti da se smije je bila moja najveca zelja, i bila sam spremna uraditi bilo sta da to postignem…